„Zalazak sunca. Čarobno prelijevanje boja na obzoru koje tvoje tijelo ispunjaju vrhunskim užitkom. Tračak crvene… možda žute… Vatra prepuna boli koja liječi tvoje, ponovno slomljeno, srce.“ |
„Koliko je sati?“ upitao je Enea koji je ležao pokraj mene. Osvrnula sam se na njegove prodorne smeđe oči. |
Ljubio me polako, nježno, strastveno. Nevjerojatan osjećaj za vrijeme je nešto što je oduvijek imao. Ali sada… Odmaknula sam se od njega. Ustala sam se sa pločica i krenula prema prozoru. Ponovno sam navukla zavjesu. Gledala sam u prazno. Osjećala sam da se i on sada ustao. Čula sam njegove hladne korake koji su se kretali prema meni. „Nešto nije u redu?“ upitao je nježno. Šutjela sam. Kako da mu kažem da mu ne vjerujem? Kako da mu kažem da mislim da je sve ovo laž? Kako da mu kažem da mislim – da mu ništa ne značim? U mislima mi se stvori slika one druge vampirice… Nje. Nje – koju je toliko volio i do koje mu je bilo toliko stalo. Njihova veza nije bila zabranjena, oni su bili savršeni jedno za drugo. Da sam još uvijek čovjek, možda bi i zaplakala. Ovako je sve ostalo na mome hladnom pogledu i mramornom licu. „Reci mi što ne valja…“ Još uvijek nije mijenjao ton glasa a meni je u glavi još uvijek titrala njena slika. Iris. Vampirica za kojom su se okretali i smrtnici i vampiri. Za njenom dugom valovitom kosom, tamnim smeđim očima, prekrasnim osmjehom, skladnim tijelom… Pokreti, pogledi, dodiri… Ne znam što im je prvo bilo na pameti. Uzdahnula sam. „Ovo se ne smije više ponoviti.“ Krenula sam prema vratima. Nisam čula njegovu napetu šutnju, nisam čula ton njegove zbunjenosti… Nisam se osvrtala. |
Nisam znala da li je bilo jutro ali bila sam sigurna da je svanulo. Imala sam nekakav osjećaj nezadovoljstva u sebi koji je stalno rastao. Ustala sam se iz kreveta. Polaganim korakom, još uvijek jednako nesigurna na nogama, otišla sam do prozora. Odškrinula sam zavjesu i pustila jednu sunčevu zraku u sobu. Ja sam, međutim, sjela u sjenu, negdje u kut sobe i promatrala to malo blještavila što se igralo na pločicama tla. Mrmljala sam nešto sebi u bradu, više govoreći zbog onog plesa čestica u zrakama, onih svjetlećih bezimenih tjelešaca koja su te okrepljivala, nego zbog toga što bi bilo što osim gledanja u prazno i trebala raditi. Primijetila sam da se vrata otvaraju. Iz tamnog hodnika koji je vodio iz jedne druge sobe izašao je Alyon. „Vidim da si ustala.“ reče on vidno raspoložen za tiradu i savjete. Kimnula sam glavom iako on to kimanje nije primijetio jer je bio prezauzet točenjem soka (ili alkohola) u neke široke čaše. Učinilo mi se da je otpio veliki gutljaj vodke ali nisam bila sigurna… „Mogu li te samo pitati… Što se to dogodilo sa onim vampirom?“ Slegla sam ramenima. Nisam imala namjeru priznati kako sam lutala parkom jer mi je nedostajao, nikako nisam imala namjeru reći da je on bio razlog zbog kojega sam ludila i zbog kojega nisam već danima mogla jesti… Znala sam da je sve što bi mi tada mogao pružiti bilo samo – sažaljenje. Zbog toga što ga ne mogu zaboraviti, zbog toga što sam se zaljubila u pripadnika svoga roda, zbog toga što sam bila luda kada sam bila pokraj njega – od mirisa koji se oko njega nalazio. Taj ludi miris, miris pomame za njegovim venama i strašću koje su one donosile. Miris šećera koji bi se slijevao niz moje, sada već profinjene, nepce. Ne, nikako mu to nisam imala namjeru reći. „Ne znam. Bila sam u parku kako bi našla nešto za jelo i sve što se nakon toga sjećam bili su nečiji očnjaci u mome vratu.“ Gledala sam u prazno. „Zapravo… Nije ni boljelo.“ dodala sam na kraju uz mali smiješak. I on je gledao u prazno. Zatim se ustao sa kreveta, natočio si još onog pića (za kojeg sam sada bila sigurna da je alkoholno jer sam osjetila ljepljivi miris koji se širio iz čaše) i ponovno se vratio. Ovog puta je sjeo bliže meni. „Žao mi je…“ rekao je nakon još buljenja u prazno. Bilo je smiješno što se ispričavao. Mogao je jednostavno praviti se da je zaboravio umjesto da potiče moju maštu jer s njim nikada nisam znala što se skrivalo iza svih onih –žao mi je-… Naša priča je započela sa jednim –žao mi je-… Jer tada mi je uistinu bilo žao – žao što nisam vampirica. Otrgnula sam taj dio sjećanja i bacila ih. Ne znam gdje. Uostalom, nakon nekog vremena prestalo je biti bitno. Isto kao što te nitko nikada ne pita da li te noga još uvijek boli jer si ju slomio u trećem razredu osnovne škole, tako teško da te i netko pita da li te boli stara ljubav. Iako je veoma različito ako smijem primijetiti. Noga zacijeli i prirodno se obnovi. Srce lijepiš a nikada više nije isto. Ironično, komično… „Oh, ma ne moraš se ispričavati.“ zaključila sam na kraju. Da li je bio jedan od onih dečki koji su znali da to doista ne moraju – ali to svejedno čine – upitala sam se jednom prilikom…? „Ali moram. Ja sam kriv.“ Oh, sada bi bilo dosta. Nisam više mogla podnositi ta njegova baljezganja. Da ga sada ne spriječim, pomislila bi, došli bi do toga kako nam je oboma žao (iako je tako trebalo biti) i na kraju bi završili gdje – u njegovu krevetu. Ležeći svako na svojoj strani kreveta i razmišljajući o ispravnosti onoga što smo upravo učinili. Ili još gore, ležali bi priljubljeni uz drugo, i dok bi nam hladni dah partnera mazio lica, dok bi one druge ruke klizile po tebi, razmišljali bi (opet oboje) o tome da li je ispravno ono što smo učinili. A kako si to nisam smjela opet dopustiti – prekinuh ga u početku. „Alyone… Ovo nam ne treba. Ti mene ne voliš.“ Pogledao me iznenađeno – čudeći se, valjda, zrelosti, koju sam od nedavno imala. Najgore od svega? To nije bila zrelost. To je bilo samosažaljenje. Jer sam znala da me doista ne voli. Primaknuo se. Opet me poljubio. Osjetila sam ugriz sa unutarnje strane mojih usana – krv je ponovno potekla. Poželjela sam se odmaknuti ali onaj ludi osjećaj samosažaljenja je nestao u česticama svjetlosti sunčevih zraka koje su još uvijek plesale po pločicama. |
Hodala sam parkom potpuno sama. Možda duže nego sam trebala. Već noćima nisam mogla a da ne mislim na njega. Nije mi izlazio iz glave. On i onaj naš oproštaj koji je bio tako nedovoljan… Tako… Uzdahnula sam. Svijet je oko mene cvjetao, rastao i disao a ja nisam mogla uživati. Proljeće je kao i inače sa sobom donijelo i tisuće šarolikih promjena. Bilo u prirodi, bilo u ljudskom duhu… Možda je u tome bila stvar – pomislih nezadovoljno. Ja više nisam bila čovjek. Nisam bila dio svijeta koji je rastao, koji se razvijao, koji se mijenjao… Ja sam ovakva i biti ću točno ovo što jesam sve do kraja vječnosti. |
Ležala sam sama na velikoj tratini koja se pružala između par drveća nemarno razbacanih na nekom brežuljku iznad grada. Bila je skoro zora; vrijeme kada sam se trebala povući negdje u tamu…ali iskreno, nisam mogla zamisliti da ću cijelu vječnost živjeti bez ovoga. Zbog toga sam samo još jednom, još jednom prije nego se oprostim od svega, odlučila ostati i uživati. Sunce se naziralo na obzoru. U onoj istoj krvavo crvenoj nijansi boja koja se inače probijala kroz moj prozor u ovo vrijeme i budila me. Traci sunca lijevali su se između trave i zemlje, između nanosa prvih proljetnica i par zalutalih suhih listova hrasta. Možda bih imala i priliku uživati, uživati u svemu, da nisam osjetila nečiji oštri trzaj koji me povukao u hladovinu. „Da li si ti normalna?“ rekao je on oštro. „Čuj, ponašaš se kao moja majka… Ako je ovo ono što želim…“ prekine me u pola rečenice. „Oh da, jako pametno. Na sunce?! Koji je tebi?! A ako i jesam kao tvoja majka, baš me briga jer se brinem!“ Bio je ljutit. Očitovalo se to u njegovim crnim zjenicama i njegovim usnicama koje se skupiše u jednu liniju bez onog zagonetnog smiješka kojeg je uvijek nosio. Bio je zgodan kada je bio ljut – oduvijek me to fasciniralo. I sada, evo zamišljam njegovo lice u trenutcima kada smo se najviše svađali a onda opet onaj njegov samopouzdani pogled – tako hladan – kada bismo se opet pomirili. Ne znam zašto, ali taj njegov način popravljanja svega…bio je tako neodoljiv dok je sve pokušavao učiniti ispravnim. Možda sam i uživala u tome (moj grijeh) jer sam znala da čak i ako nešto zabrljam - iako to kod njega nikada nisam mogla jer sam ga previše voljela – on bi to pokušao ispraviti. Samo ovoga puta, tako nije izgledalo. Bio je daleko ozbiljniji, daleko odsutniji nakon što je ta prepirka prestala. „Ainione…“ rekoh tiho. Okrene se prema meni i pogleda me oštro – uopće ne pokušavajući skriti tu svoju sablasnost u nekoj mjeri. „Da?“ upita isto onako hladno. „Zašto to radiš?“ Nabaci zbunjenu facu a onda, kao da se kaje zbog toga tračka nedoumice, ponovno se vrati u prvotno ozbiljno stanje. „Radim što?“ Približila sam mu se, ili sam barem pokušala, za par centimetara. „Pa znaš… To. Brineš se bez razloga, činiš sve ispravnim, a u konačnici…što god da se dogodi sa nama…praviš se da nije bitno. Da nije bilo – jer uopće nije bilo NAS!“ Počela sam se derati, a vrlo vjerojatno mu se činilo i da histeriziram jer sam gestikulirala koliko god je to u tom trenutku bilo moguće. „Ne znam.“ Reče on potpuno smireno i ustane se… „Želim ti nešto pokazati.“ Uhvati moju ruku i povede me prema parku gdje smo se prvi puta upoznali…gdje smo se prvi put vidjeli… Možda u onaj isti park u kojemu sam se zaljubila u njega. Došao je do jedne klupe a zatim prstom u upre u dva slova ispisana u desnom uglu. A & S … „Vidiš? Ja se sjećam…ali sada…“ okrenuo se prema meni. Nikada ga nisam vidjela ovakvoga. Bilo je to nešto između bijesa ljutnje, razočaranja, očekivanja a možda i straha. „Sada je jednostavno drugačije.“ Završi započetu misao. „Dobro…“ rekoh tiho. Nisam se slagala ali nisam mogla protiv toga. Njegove odluke u njegovom svijetu. Radilo se samo o onome što on želi jer sam u ovom jednom jebenom trenutku osjećala da ima pravo da ja njega podržim – ipak mi je do sada praktički ispunjavao svaku moguću želju. „Ako tako želiš… Na tebi je odluka.“ Okrenula sam se jer sam ga željela ostaviti samoga – o ovome nije bilo lako razmišljati ali on povuče moju ruku tako me zaustavivši. „Ne, ovo nije moja odluka. Ja to ne želim ovako i na ovaj način…ali MI, MI nemamo izbora. Sve je protiv nas.“ Ako je ovo bilo opravdanje, mrzila sam ga. Jer sam znala da je u pravo. Ovoga puta to njegovo razmišljanje hladnom glavom se isplatilo. Jer će njemu biti tisuću puta lakše jednostavno preboljeti i otići…a ja ću, ionako, ostati sama. „Svejedno.“ Nisam imala snage da se borim protiv svega – kada kaže da je tako, onda neka i bude točno onako kako želi – neka bude bez mene. |
„Da li je tebi uopće jasno o čemu govoriš?“ govorila sam dok me držao za ruku i vodio prema nekakvom parku, šumi…nečemu… Putem je objašnjavao kako će me uvesti u društvo vampira, kako je to mjesto savršeno, kako će sve biti u redu i da me ne smije biti strah. Ako sam o čemu tada razmišljala, to je onda bilo o tome kako je on totalno prolupao, a ne o tome kako me strah. „Znaš ti što?“ teatralno povikah i stadoh na sred nekakvog puteljka prekrivenog brdom lišća i suhe trave. On zbunjeno podigne obrvu a zatim pruži svoju poput leda hladnu ruku želeći me ponovno povesti. „Aaaa ne! Ne idemo odavde dok mi ne objasniš kamo me to, k vragu, vodiš?“ On mi se približi par koraka a onda okrene leđa. „Točno tamo gdje sam i rekao da idemo. Vrijeme je da te uvedem u društvo.“ Majku mu žarku, jel mogao biti malo određeniji? Znam da jest ali ionako mu nisam mogla dokazati da je taj odgovor nedovoljan, napravio bi kako bi želio, odveo bi me tamo pa čak i ako bi me morao prebaciti preko ramena. U konačnici sam slegnula ramenima i nevoljko pošla za njim. „Mislim da bi mi morali…“ I to je bilo to. Dah mi je u potpunosti stao. A ako sam slučajno disala, zrak se ledio u mojim plućima. Nisam imala komentara. Preda mnom je bila najljepša scena koju sam u životu vidjela. Čistina u sred tog parka je odudarala od tamnih, suvislih, neugodno oblikovanih krošnji i grana koje su se spuštale do samog tla. Međutim…ovo…ovo je bilo tako drugačije. Interpretacija raja. Bijele breze na jednoj strani čije su tanke grane lelujale na vjetru bile su poput gospa podređenih željama gospodara…neupitno slobodne a opet tako ograničene. Bijeli kameni stol je stajao na sred čistine, na njemu bijela posuda i u njoj nekakva tekućina. Tlo prekriveno bijelim ružinim laticama koje se nisu svijale pod dodirom mojih, sada bosih, stopala. I što sam više promatrala….više detalja sam primjećivala. Počevši od trnovite ograde na istoku koja je zaklanjala sunčeve zrake i stolica poredanih poput tribina presvučenih bijelom tkaninom na zapadu….sve je izgledalo savršeno. „Da li ti se sviđa?“ reče on u konačnici prekidajući tišinu koja se prostirala cijelim ovim prostorom. Kimnula sam glavom i krenula prema sredini, prema onom stolu i posudi na njemu. „Bolje je nego što sam mogla zamisliti…“ Stao je par metara iza mene, bio je prilično daleko jer nisam osjetila uobičajenu hladnoću njegova tijela. „Sve će biti u redu…“ reče i sjedne na jedinu crvenu stolicu koja se nalazila na zapadu. Nisam znala što mi je činiti ali ubrzo moja razmišljanja bijahu prekinuta dolaskom nepoznatih mi ljudi. Visoke, prelijepe dame čije su oči bile zaklonjene bijelim maskama a nosile su po jednu bočicu punu crvene tekućine. Slijedio ih je jednak broj mladića, otmjenih i suzdržanih u svakom svom pokretu. Oni su nosili svaki po jednu crvenu ružu. Okružili su me a zatim pred mene stavili po svoj poklon. Tekućinu su djevojke istresle u onu bijelu posudu čiji su rubovi automatski počeli tamniti…od crvene do krvave…i tu je stalo. Mladići sa crveno krvavim maskama preko očiju ubace ruže u tu posudu. Trnje i latice… Zatim i oni sjedoše na svoja mjesta slijedeći primjer onih djevojaka. Alyon se ustane i sveže mi jednu takvu masku oko očiju, bijele boje, od baršuna, sa svilenom trakom… „Popij to.“ Reče on nježno milujući mi kosu. Uzela sam visoku kristalnu čašu iz ruke jedne od onih djevojaka a zatim zagrabih tekućinu. Okus, slad, boja i miris…da, bila je to krv. Opojna u svakoj svojoj kapi, u svakom svom djeliću koji ti se divlje spuštao niz grlo…osjetila sam grubost trnja i mekoću latica na mojim nepcima dok sam uživala u okusu tekućine. Kada sam ponovno otvorila oči…dok sam ispijala tekućinu… boje maski, stolica, breza…sve je postalo krvavo crvena. Na stopalima sam mogla osjetiti lagani, ljepljivi dodir krvi koji se provlačio kroz krvavo crvene latice na tlu. Krv mi je počela kliziti niz lice…tekla je sve brže iz maske… |
Glazba još uvijek svira. Lagano... Gotovo ju ni ne čujem zapravo ali svaku pjesmu znam na pamet. Nije bitno... Nikome... Svaka smrt donosi samo tugu i bol a razaranje koje ostavlja za sobom u srcima onih koji su marili nemjerljivo je. Što sam to napravila? I zašto se ne mogu nositi sa time? Da sam barem rekla sve što mi je bilo na pameti i da sam barem odlučila biti bolja... |
Strah je prolazio kroz moje kosti dok sam bila na Aleerinom sprovodu. Suze su se slijevale niz moje hladno, beživotno lice trudeći se ostaviti traga na meni ali traga nije bilo. Pitala sam se da li će netko ikada saznati što joj se uistinu dogodilo…? Gledala sam kako u vlažnu, hladnu zemlju zakapaju dio mene i dio moje duše, onaj bolji dio mene jer Aleera je to i bila. Bila je, a i sada je, netko tko me svakodnevno ispunjavao srećom, veseljem i optimizmom jer to sama nisam mogla. Ubila sam sebe na dan kada sam ubila nju a to nisam ni shvatila. Njena majka je plakala satima i nije željela otići čak ni kada su je zakopali u zemlju, grlila me i govorila kako zna da mi je sada teško ali da je sve to dio života…kada bih joj barem mogla objasniti… Bila je hladna noć kada smo u mraku sumornoga groblja ostali Aleerin novi dom i ja. Legla sam na hladni pokrivač koji je prekrivao njeno tijelo i milovala zrna zemlje koja su se presavijala među mojim prstima… Nisam znala kako se othrvati osjećaju krivnje za koji sam ionako bila svjesna da nikada neće nestati ali ipak…pokušavala sam jer su pokušaji bili sve što sam tada imala… Rosa je te večeri pala rano, osjetila sam njene vlažne kapi po tijelu ali nije me bilo briga, nisam mogla ostaviti Aleeru. Magla je svakim satom postajala sve gušća te mi se u jednom trenutku učinilo da su sivi, teški oblaci sišli na zemlju ali nije bilo tako… nije bilo paučinaste tkanine niti vunene topline mekih bijelih oblaka, tek sivilo i ništavilo koje se protezalo u beskonačnost… |
JEDNA OBAVIJEST: prije nego što počnete čitati ovaj post, moram vas upooriti da se jaaako razlikuje od drugih... veoma je važan, zaokret u priči, otkriva Saschinu životinjsku stranu... inače nije tako strašna ali ipak postaje vampirica... samo toliko... hvala na čitanju... |
Dnevnik.hr
<
lipanj, 2007
P
U
S
Č
P
S
N
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Designed by: Nlo©