petak, 01.06.2007.

In love with shadows!

„Zalazak sunca. Čarobno prelijevanje boja na obzoru koje tvoje tijelo ispunjaju vrhunskim užitkom. Tračak crvene… možda žute… Vatra prepuna boli koja liječi tvoje, ponovno slomljeno, srce.“

Napisala sam tih par rečenica na papir. Tko zna koliko je uopće prošlo a da nisam vidjela zalazak sunca. Uživala sam u prisjećanju stvari koje više nisam mogla vratiti. Nisam sigurna koji je smisao u tome ležao ali uživala sam u zamišljanju…scena ili drama iz moga života. Ponekada sam znala satima promatrati moju majku dok spava. Nekada bi ležala potpuno mirno, nekada bi se prevrtala – pitala sam se da li je to zbog mene ili je to možda zbog nekih drugih, novih briga.

Sjedila sam nasuprot Enee. Gledao je u mene svojim divnim očima. Ne znam zašto sam toliko primjećivala oči na nekome ali ipak – jesam. Njegove su bile prepune iskrene, nevine ljubavi koju je osjećao prema meni. Nije mi bilo jasno. Još uvijek mi nije jasno. Kako mu se mogu tako sviđati da pojma nema što radi? Kako mu se mogu toliko svidjeti da riskira vlastiti život? Smiješio se. I neobično, bilo mi je krivo zbog toga. Zbog tih njegovih iskrenih, ludih, nevinih i naivnih osjećaja a u konačnici i zbog toga osmijeha.
„Enea… Ja….“ Primio je moju ruku. Lagano sam ju povukla sebi. Prsti mu se skvrče od moje hladnoće – bilo fizičke, bilo psihičke. „Koliko se dugo mi viđamo?“ upitala sam gledajući u strop kafića u kojemu smo se nalazili.
„Erhm… Pa… Mjesec dana.“ Bio je nesiguran. Oduvijek sam voljela tu njegovu nesigurnost. „Zašto?“ upita on.
„Pa… Ja ne želim da se ovo nastavi.“ rekla sam to tiho nadajući se da neće ništa odvratiti, da će otići i da me neće ništa o tome pitati. Bila sam u krivu.
„Molim? Ali… Što sam napravio?“ Nije se radilo o klišejima koliko o stvarnoj situaciji. Nije bilo do njega, bilo je do mene…
„Ja to jednostavno ne mogu. Ti si se za mene vezao više nego što bi ja ikada mogla pomisliti. Ne želim to…jer ja te osjećaje ne mogu uzvratiti.“ Uzdahnuli smo – oboje.
„Mogu li znati o kome se radi?“ Upitao je to tako pristojno, tako otvoreno, tako…da mi se zbog toga srce steglo.
„Nema nikoga. Jednostavno je u meni stvar.“ Nasmiješio se.
„Možda te volim ali glup ipak nisam…“ Bio je u pravu ali na to nisam odgovorila. „Zapravo…ne… Daj da pogađam.“ Još jedan osmijeh mu se prolomi na hladnim usnama. „Alyon, ha?“ Nešto je u meni puklo. Srce možda.
„Ne, nije on.“ Odgovorila sam gorko.
„Lažeš…“ Ustao je sa stolice. „Ali u redu je. Znam da ga voliš. Onako kako ja volim tebe.“ Ostala sam sama. Par sjena odteturalo je za njim.

Ulice su se činile hladnima. Pobjedonosno su se smijale mojoj samoći. Nitko mi nije ništa govorio. Heh… Čak ni gladna nisam bila. Iris i Alyon su se šetali kroz park. Da, baš negdje u ovo vrijeme. Smiješak na njegovom licu hladno je slomio i slomljeno srce (ni nisam znala da je to moguće). Nisam sigurna koliko sam ga još voljela i koliko sam razumjela što se to, k vragu, događalo između nas ali odlučila sam ništa ne dirati.

Ah, slatka idealizacijo – majko svih patnji!

Kada se njoj budeš opet nasmiješio, pronađi u linijama njenih usana samo jednu moju, pronađi u boji njenih očiju samo dio moje boje, pronađi u vlasima njene kose samo jednu moju…. u njenim dodirima, pronađi samo jedan moj. I znat ću da me još voliš.

- 12:04 - Don't just fade away ( 15 scratches) - Leave puddles on the gruond - #

srijeda, 23.05.2007.

And it seems like...

„Koliko je sati?“ upitao je Enea koji je ležao pokraj mene. Osvrnula sam se na njegove prodorne smeđe oči.
„Ne znam…“ promrmljah još uvijek sneno. Ustala sam se iz kreveta, otpila gutljaj sinoćnjeg šampanjca koji je stajao na stoliću a zatim sam se počela oblačiti.
„Gdje ideš?“ reče preslatkasto i sa previše nježnosti u tonu njegova glasa kada me zagrlio.
„A Bože, pa gdje bi išla? Idem kući…“ Odmaknula sam njegove ruke sa svoga struka i zakopčala crnu haljinu. Okrenula sam se prema njemu prije nego sam otišla i utisnula jedan hladan poljubac na njegov mramorni obraz.

Enea je bio vampir. Imao je godina kao i ja ali je bio neodoljivo privlačan. Dok sam bila smrtnik, nazivala sam to karizmom, sada to jednostavno nazivam „fatalnom privlačnošću“. Nazivam to tako jer sam, valjda, shvatila da karizme nema. Ne možeš voljeti nekoga zbog zavaravanja. A karizma je baš to… Zavaravanje. Posljednji razlog zbog kojega bi mogao (ili trebao) nekoga voljeti. Zar ljubav ne bi trebala biti drugačija? Otvorena, iskrena, luda, pomalo mahnita, nesmotrena, neprecizna… Ljubav nije planiranje. Ljubav nije karizma. A zašto uopće toliko razmišljam o toj njegovoj karizmi? Prisjetila sam se prošle večeri. Završili smo zajedno. Opipah vrat nakon što mi je glavom proletjela ta misao. Da, znaci su bili tu. Imala sam maleni ugriz na vratu… Ako ćemo definirati zajedno – završili smo ispijajući krv jedno drugome. Zaključila sam da ga moram preboljeti (ime kao da je potrebno) pa sam završila u Eneinom krevetu pretvarajući se da uživam u njegovim dodirima i poljupcima. Oh, nemojte me krivo shvatiti… On je jako dobar – kako god okreneš. Dobro se i ljubi, a ima i dobar karakter. Bome i dobro izgleda. Ne radi se o tome. Zapravo, ni ne znam o čemu se radi. Jednostavno, nije on. Ah, k vragu… Da li se opet moram vratiti na početak?

Moja soba je oduvijek bila moje utočište. Tinta i papir moji prijatelji. Znala sam im sve reći, sve objasniti. Nisu me krivili zbog mojih postupaka, šutjeli su čak i kada je svaka moja odluka bila kriva (a takvih je bilo mnogo). Jednostavno rečeno, znali su slušati. Ljudi su ovisni o mnogim stvarima. O cigaretama, o alkoholu, o ljubavi, o sexu – ja sam ovisnik o pisanju. O riječima. O frazama. Smiješno, zar ne? Ne možeš se navući na tako nešto… Oh ne, ne možeš. Tu se i ja potpuno slažem. Pisanje je način života i dio je tebe. Od samih početaka… I sada sam zaglavila u vlastitim frazama i iluzijama koje sam sama stvorila. Da, znam. Kriva sam. Ali nisam mogla odoljeti njegovim usnama, njegovim nemarnim pramenovima kose, njegovom osmijehu… Jer je sve zajedno… Čini se kao da nema smisla ovo što govorim. Možda i nema ali ja znam na što mislim. Evo sada se, kao nikada, razotkrivam pred strancima. Um i misli… Svlačim sa sebe sve koprene i zidove koje sam tkala i gradila. Dajem srcu da voli… Koga? Pa njega… Okrutna sam i sebična, potpuno egoistična, znam da jesam, što mislim da me može voljeti. Ali eto…


Frederic Beigbeder:

„Fascinira me ekstreman električni napon, opipljiv, treperav, koji se može stvoriti između muškarca i žene što se ne poznaju, bez posebnih razloga, samo tako, jednostavno zato što se jedno drugom sviđaju i što se bore da to ne pokažu.“

- 19:45 - Don't just fade away ( 1 scratches) - Leave puddles on the gruond - #

subota, 19.05.2007.

I will fade away...

Ljubio me polako, nježno, strastveno. Nevjerojatan osjećaj za vrijeme je nešto što je oduvijek imao. Ali sada… Odmaknula sam se od njega. Ustala sam se sa pločica i krenula prema prozoru. Ponovno sam navukla zavjesu. Gledala sam u prazno. Osjećala sam da se i on sada ustao. Čula sam njegove hladne korake koji su se kretali prema meni. „Nešto nije u redu?“ upitao je nježno. Šutjela sam. Kako da mu kažem da mu ne vjerujem? Kako da mu kažem da mislim da je sve ovo laž? Kako da mu kažem da mislim – da mu ništa ne značim? U mislima mi se stvori slika one druge vampirice… Nje. Nje – koju je toliko volio i do koje mu je bilo toliko stalo. Njihova veza nije bila zabranjena, oni su bili savršeni jedno za drugo. Da sam još uvijek čovjek, možda bi i zaplakala. Ovako je sve ostalo na mome hladnom pogledu i mramornom licu. „Reci mi što ne valja…“ Još uvijek nije mijenjao ton glasa a meni je u glavi još uvijek titrala njena slika. Iris. Vampirica za kojom su se okretali i smrtnici i vampiri. Za njenom dugom valovitom kosom, tamnim smeđim očima, prekrasnim osmjehom, skladnim tijelom… Pokreti, pogledi, dodiri… Ne znam što im je prvo bilo na pameti. Uzdahnula sam. „Ovo se ne smije više ponoviti.“ Krenula sam prema vratima. Nisam čula njegovu napetu šutnju, nisam čula ton njegove zbunjenosti… Nisam se osvrtala.

Bila sam u krivu. I znala sam to. Ali čar borbe se izgubio. Jer… Jer… Ni jedno nije znalo za što se borimo. Poželjela sam mu objasniti. Ali nikako nisam uspijevala pronaći prave riječi. U svojoj sobi, daleko od svih, u ruke sam uzela malenu kutiju u kojoj su bila spremljena pisma. Pisma koja mu nikada nisam dala, pisma za koja nikada neće doznati. Sve one teške riječi koje nisu mogle prijeći preko mojih usana bile su skrivene u tim prokletim pismima. Poželjela sam toliko puta spaliti ih ali nikada nisam smogla snage. Bacila sam kutiju preko sobe. Udarila je u suprotni zid a zatim se raspala.

Bila sam sama noćima. Glad je u meni rasla ali nisam se obazirala. Uvijek bi pronašla nekoga – nekoga od njih, tako naivnih, tako nedovoljnih. Smrtnika. Krv im je bila gorka, bez okusa u kojemu bi uživala ali trebali su mi. Kako mi je samo dugo trebalo da si to priznam. Viđala bi Iris i njega povremeno zajedno. Nasmiješila bi se u prolazu, ne bi ništa rekla. Nisam imala snage. Nisam mogla. Držao je njenu ruku kao što je nekada držao moju, ljubio ju je kao što je nekada ljubio mene…a najgore od svega? Volio ju je kao što je nekada volio mene. Ako me ikada volio. Onaj lažni osmijeh bi iščeznuo kada bi prošla pokraj njega. Lice bi mi ponovno poprimilo kamene crte lica. Razmišljala sam često o jednoj stvari. O njegovoj sreći. Zahvaljivala sam Bogu (ako on uopće postoji) što je on, barem on, sretan. Nisam mogla tražiti više od toga. Uvijek sam se molila za njegovu sreću. Hvala Mu što mi je tu jednu, najvažniju, molitvu uslišao.

I on se osvrne u prolazu. Ne nasmiješi se. Ne reče ništa. Kao da je to bilo potrebno. Zadrži pogled na mojim zjenicama. Uđe dublje u moju dušu i potraži odgovor na samo jedno pitanje. „Da li mi je ikada bilo stalo?“ Nadala sam se da je našao odgovor u mojoj izgubljenosti. U mojoj nadi.

- 13:35 - Don't just fade away ( 1 scratches) - Leave puddles on the gruond - #

petak, 04.05.2007.

In his arms...

Nisam znala da li je bilo jutro ali bila sam sigurna da je svanulo. Imala sam nekakav osjećaj nezadovoljstva u sebi koji je stalno rastao. Ustala sam se iz kreveta. Polaganim korakom, još uvijek jednako nesigurna na nogama, otišla sam do prozora. Odškrinula sam zavjesu i pustila jednu sunčevu zraku u sobu. Ja sam, međutim, sjela u sjenu, negdje u kut sobe i promatrala to malo blještavila što se igralo na pločicama tla. Mrmljala sam nešto sebi u bradu, više govoreći zbog onog plesa čestica u zrakama, onih svjetlećih bezimenih tjelešaca koja su te okrepljivala, nego zbog toga što bi bilo što osim gledanja u prazno i trebala raditi. Primijetila sam da se vrata otvaraju. Iz tamnog hodnika koji je vodio iz jedne druge sobe izašao je Alyon. „Vidim da si ustala.“ reče on vidno raspoložen za tiradu i savjete. Kimnula sam glavom iako on to kimanje nije primijetio jer je bio prezauzet točenjem soka (ili alkohola) u neke široke čaše. Učinilo mi se da je otpio veliki gutljaj vodke ali nisam bila sigurna… „Mogu li te samo pitati… Što se to dogodilo sa onim vampirom?“ Slegla sam ramenima. Nisam imala namjeru priznati kako sam lutala parkom jer mi je nedostajao, nikako nisam imala namjeru reći da je on bio razlog zbog kojega sam ludila i zbog kojega nisam već danima mogla jesti… Znala sam da je sve što bi mi tada mogao pružiti bilo samo – sažaljenje. Zbog toga što ga ne mogu zaboraviti, zbog toga što sam se zaljubila u pripadnika svoga roda, zbog toga što sam bila luda kada sam bila pokraj njega – od mirisa koji se oko njega nalazio. Taj ludi miris, miris pomame za njegovim venama i strašću koje su one donosile. Miris šećera koji bi se slijevao niz moje, sada već profinjene, nepce. Ne, nikako mu to nisam imala namjeru reći. „Ne znam. Bila sam u parku kako bi našla nešto za jelo i sve što se nakon toga sjećam bili su nečiji očnjaci u mome vratu.“ Gledala sam u prazno. „Zapravo… Nije ni boljelo.“ dodala sam na kraju uz mali smiješak. I on je gledao u prazno. Zatim se ustao sa kreveta, natočio si još onog pića (za kojeg sam sada bila sigurna da je alkoholno jer sam osjetila ljepljivi miris koji se širio iz čaše) i ponovno se vratio. Ovog puta je sjeo bliže meni. „Žao mi je…“ rekao je nakon još buljenja u prazno. Bilo je smiješno što se ispričavao. Mogao je jednostavno praviti se da je zaboravio umjesto da potiče moju maštu jer s njim nikada nisam znala što se skrivalo iza svih onih –žao mi je-… Naša priča je započela sa jednim –žao mi je-… Jer tada mi je uistinu bilo žao – žao što nisam vampirica. Otrgnula sam taj dio sjećanja i bacila ih. Ne znam gdje. Uostalom, nakon nekog vremena prestalo je biti bitno. Isto kao što te nitko nikada ne pita da li te noga još uvijek boli jer si ju slomio u trećem razredu osnovne škole, tako teško da te i netko pita da li te boli stara ljubav. Iako je veoma različito ako smijem primijetiti. Noga zacijeli i prirodno se obnovi. Srce lijepiš a nikada više nije isto. Ironično, komično… „Oh, ma ne moraš se ispričavati.“ zaključila sam na kraju. Da li je bio jedan od onih dečki koji su znali da to doista ne moraju – ali to svejedno čine – upitala sam se jednom prilikom…? „Ali moram. Ja sam kriv.“ Oh, sada bi bilo dosta. Nisam više mogla podnositi ta njegova baljezganja. Da ga sada ne spriječim, pomislila bi, došli bi do toga kako nam je oboma žao (iako je tako trebalo biti) i na kraju bi završili gdje – u njegovu krevetu. Ležeći svako na svojoj strani kreveta i razmišljajući o ispravnosti onoga što smo upravo učinili. Ili još gore, ležali bi priljubljeni uz drugo, i dok bi nam hladni dah partnera mazio lica, dok bi one druge ruke klizile po tebi, razmišljali bi (opet oboje) o tome da li je ispravno ono što smo učinili. A kako si to nisam smjela opet dopustiti – prekinuh ga u početku. „Alyone… Ovo nam ne treba. Ti mene ne voliš.“ Pogledao me iznenađeno – čudeći se, valjda, zrelosti, koju sam od nedavno imala. Najgore od svega? To nije bila zrelost. To je bilo samosažaljenje. Jer sam znala da me doista ne voli. Primaknuo se. Opet me poljubio. Osjetila sam ugriz sa unutarnje strane mojih usana – krv je ponovno potekla. Poželjela sam se odmaknuti ali onaj ludi osjećaj samosažaljenja je nestao u česticama svjetlosti sunčevih zraka koje su još uvijek plesale po pločicama.

- 11:40 - Don't just fade away ( 3 scratches) - Leave puddles on the gruond - #

četvrtak, 05.04.2007.

If you were alone...

Hodala sam parkom potpuno sama. Možda duže nego sam trebala. Već noćima nisam mogla a da ne mislim na njega. Nije mi izlazio iz glave. On i onaj naš oproštaj koji je bio tako nedovoljan… Tako… Uzdahnula sam. Svijet je oko mene cvjetao, rastao i disao a ja nisam mogla uživati. Proljeće je kao i inače sa sobom donijelo i tisuće šarolikih promjena. Bilo u prirodi, bilo u ljudskom duhu… Možda je u tome bila stvar – pomislih nezadovoljno. Ja više nisam bila čovjek. Nisam bila dio svijeta koji je rastao, koji se razvijao, koji se mijenjao… Ja sam ovakva i biti ću točno ovo što jesam sve do kraja vječnosti.

Nikada se nisam osjećala usamljenije. Imala sam potrebu nekoga zagrliti, približiti se nečijim usnicama i nekome reći koliko mi nedostaje i koliko ga volim ali kakvog smisla je to moglo imati kada bi svi oni bili – zamjena. Bilo je oko tri ili četiri ujutro kada sam primijetila crnu siluetu iza jedno drveta. Nekog dečka kako puši. Dim koji je obavijao njegovo blijedo lice izgledao je poput izmaglice…a on je tada izgledao poput sna. Crna kosa zbog koje nisam vidjela njegove zjenice padala je sve do brade u neravnomjernoj liniji. Promatrala sam ga neko vrijeme a onda se odlučno ustadoh i krenuh prema njemu. „Tko si ti?“ upitah hladno. Nije se osvrnuo. Otpuhao je jedan dim prema krošnji drveta ispod kojega se nalazio a onda, lijeno i nezainteresirano, okrene glavu prema meni. Sada sam točno vidjela njegove ubojito plave zjenice koje su me znatiželjno promatrale iako mu lice nije davalo takav dojam. „Čuj djevojčice…a da se odeš igrati negdje drugdje?“ upita on bezobrazno. „A da ne?!“ rekoh pomalo ljutito pokazavši mu svoje očnjake. Nasmiješio se. „Znam se i ja tako igrati.“ U jednom trenu približio mi se na par milimetara. Povukao je moju kosu tako ostavljajući si dovoljno prostora da zarije svoje očnjake u moj vrat. Osjetila sam ga tada…kao želju, kao požudu…kao nadu zaborava. Ali nije bilo isto. Nikako nije bilo. Nije imao istu nježnost i istu eleganciju dok je pio moju krv… Nije znao pogoditi pravo vrijeme – kada će ugristi moju donju usnicu i nesmotreno promrmljati da me voli… Nije znao kamo će staviti ruke da me polako uzbudi… Nije znao biti on. Promeškoljila sam se u njegovom zagrljaju tako se izvlačeći iz stiska njegovih ruku. „Nešto nije u redu?“ upita on zbunjeno. „OH, ma ne… Moram ići.“ Čula sam da je pitao kamo ili nisam imala namjeru odgovoriti. Kao da je njega trebalo biti briga kamo ja idem…

Noge su me boljele od hodanja. Bila sam slaba. Trebala sam krvi. Vukla sam se po putu koji nikamo nije vodio. U jednom trenu, osjetila sam klecaj koljena i nađoh se na zemlji. Pokušala sam se osloniti na ruke ali nisam uspijevala. Nisam mogla ustati. „Sascha… Što tu radiš?“ Čula sam njegov glas. Znam da je bila varka. Nije mu bilo stalo… Kako bi se sjećao? Kako bi znao? Osjetila sam da me primio, da me privinuo uz sebe. Isto onako nježno kao što je to prije radio, mrmljao je da me voli. Iako nije trebao, iako nije bio dužan lagati…svejedno je to radio. „Ostavi me.“ rekoh mu udarivši ga. Pokušala sam se ustati ali opet sam pala. „Jesi li ti što jela večeras?“ upita on zabrinuto. Odmahnula sam glavom. Zagrlio me. Stajali smo u parku potpuno sami. Oslonjena na njega, slaba kakva sam bila, razmišljala sam o tome koliko mi je trebao… „Pij.“ reče on i prisloni mi svoju ruku. Vene kojima je kolala krv izgledale su tako privlačno. „Ne mogu.“ rekoh. „Kako to misliš ne možeš?“ Upita on sada već pomalo zabrinuto. Skoro sam pala iz njegova zagrljaja – nisam imala snage držati se na nogama. „Sascha…Što…?“ Ton glasa kojim je to rekao… Odmaknuo je moju kosu i pogledao moj vrat. Rana koja se stvorila na mjestu ugriza onog vampira bila je veća nego što je trebala biti. „Ovo je neki mladi…“ reče on zabrinuto. Poljubio je moje usnice sasvim lagano, gotovo nisam ni osjetila njegov dodir. Podigao me. Osjetila sam da negdje idemo, ali nisam imala snage upitati gdje. Znam da sam nakon kraćeg vremena negdje ležala obavijena pokrivačima. Miris u zraku – osjetila sam teški miris malina koji se provlačio cijelom prostorijom. „Vratiti ću se.“ Negdje u pozadini njegov glas. Zatvaranje vrata. Ponovno sama.

- 16:36 - Don't just fade away ( 2 scratches) - Leave puddles on the gruond - #

petak, 16.03.2007.

The show must go on!

Ležala sam sama na velikoj tratini koja se pružala između par drveća nemarno razbacanih na nekom brežuljku iznad grada. Bila je skoro zora; vrijeme kada sam se trebala povući negdje u tamu…ali iskreno, nisam mogla zamisliti da ću cijelu vječnost živjeti bez ovoga. Zbog toga sam samo još jednom, još jednom prije nego se oprostim od svega, odlučila ostati i uživati. Sunce se naziralo na obzoru. U onoj istoj krvavo crvenoj nijansi boja koja se inače probijala kroz moj prozor u ovo vrijeme i budila me. Traci sunca lijevali su se između trave i zemlje, između nanosa prvih proljetnica i par zalutalih suhih listova hrasta. Možda bih imala i priliku uživati, uživati u svemu, da nisam osjetila nečiji oštri trzaj koji me povukao u hladovinu. „Da li si ti normalna?“ rekao je on oštro. „Čuj, ponašaš se kao moja majka… Ako je ovo ono što želim…“ prekine me u pola rečenice. „Oh da, jako pametno. Na sunce?! Koji je tebi?! A ako i jesam kao tvoja majka, baš me briga jer se brinem!“ Bio je ljutit. Očitovalo se to u njegovim crnim zjenicama i njegovim usnicama koje se skupiše u jednu liniju bez onog zagonetnog smiješka kojeg je uvijek nosio. Bio je zgodan kada je bio ljut – oduvijek me to fasciniralo. I sada, evo zamišljam njegovo lice u trenutcima kada smo se najviše svađali a onda opet onaj njegov samopouzdani pogled – tako hladan – kada bismo se opet pomirili. Ne znam zašto, ali taj njegov način popravljanja svega…bio je tako neodoljiv dok je sve pokušavao učiniti ispravnim. Možda sam i uživala u tome (moj grijeh) jer sam znala da čak i ako nešto zabrljam - iako to kod njega nikada nisam mogla jer sam ga previše voljela – on bi to pokušao ispraviti. Samo ovoga puta, tako nije izgledalo. Bio je daleko ozbiljniji, daleko odsutniji nakon što je ta prepirka prestala. „Ainione…“ rekoh tiho. Okrene se prema meni i pogleda me oštro – uopće ne pokušavajući skriti tu svoju sablasnost u nekoj mjeri. „Da?“ upita isto onako hladno. „Zašto to radiš?“ Nabaci zbunjenu facu a onda, kao da se kaje zbog toga tračka nedoumice, ponovno se vrati u prvotno ozbiljno stanje. „Radim što?“ Približila sam mu se, ili sam barem pokušala, za par centimetara. „Pa znaš… To. Brineš se bez razloga, činiš sve ispravnim, a u konačnici…što god da se dogodi sa nama…praviš se da nije bitno. Da nije bilo – jer uopće nije bilo NAS!“ Počela sam se derati, a vrlo vjerojatno mu se činilo i da histeriziram jer sam gestikulirala koliko god je to u tom trenutku bilo moguće. „Ne znam.“ Reče on potpuno smireno i ustane se… „Želim ti nešto pokazati.“ Uhvati moju ruku i povede me prema parku gdje smo se prvi puta upoznali…gdje smo se prvi put vidjeli… Možda u onaj isti park u kojemu sam se zaljubila u njega. Došao je do jedne klupe a zatim prstom u upre u dva slova ispisana u desnom uglu. A & S … „Vidiš? Ja se sjećam…ali sada…“ okrenuo se prema meni. Nikada ga nisam vidjela ovakvoga. Bilo je to nešto između bijesa ljutnje, razočaranja, očekivanja a možda i straha. „Sada je jednostavno drugačije.“ Završi započetu misao. „Dobro…“ rekoh tiho. Nisam se slagala ali nisam mogla protiv toga. Njegove odluke u njegovom svijetu. Radilo se samo o onome što on želi jer sam u ovom jednom jebenom trenutku osjećala da ima pravo da ja njega podržim – ipak mi je do sada praktički ispunjavao svaku moguću želju. „Ako tako želiš… Na tebi je odluka.“ Okrenula sam se jer sam ga željela ostaviti samoga – o ovome nije bilo lako razmišljati ali on povuče moju ruku tako me zaustavivši. „Ne, ovo nije moja odluka. Ja to ne želim ovako i na ovaj način…ali MI, MI nemamo izbora. Sve je protiv nas.“ Ako je ovo bilo opravdanje, mrzila sam ga. Jer sam znala da je u pravo. Ovoga puta to njegovo razmišljanje hladnom glavom se isplatilo. Jer će njemu biti tisuću puta lakše jednostavno preboljeti i otići…a ja ću, ionako, ostati sama. „Svejedno.“ Nisam imala snage da se borim protiv svega – kada kaže da je tako, onda neka i bude točno onako kako želi – neka bude bez mene.

- 16:51 - Don't just fade away ( 10 scratches) - Leave puddles on the gruond - #

nedjelja, 11.02.2007.

Samo njegova...

„Da li je tebi uopće jasno o čemu govoriš?“ govorila sam dok me držao za ruku i vodio prema nekakvom parku, šumi…nečemu… Putem je objašnjavao kako će me uvesti u društvo vampira, kako je to mjesto savršeno, kako će sve biti u redu i da me ne smije biti strah. Ako sam o čemu tada razmišljala, to je onda bilo o tome kako je on totalno prolupao, a ne o tome kako me strah. „Znaš ti što?“ teatralno povikah i stadoh na sred nekakvog puteljka prekrivenog brdom lišća i suhe trave. On zbunjeno podigne obrvu a zatim pruži svoju poput leda hladnu ruku želeći me ponovno povesti. „Aaaa ne! Ne idemo odavde dok mi ne objasniš kamo me to, k vragu, vodiš?“ On mi se približi par koraka a onda okrene leđa. „Točno tamo gdje sam i rekao da idemo. Vrijeme je da te uvedem u društvo.“ Majku mu žarku, jel mogao biti malo određeniji? Znam da jest ali ionako mu nisam mogla dokazati da je taj odgovor nedovoljan, napravio bi kako bi želio, odveo bi me tamo pa čak i ako bi me morao prebaciti preko ramena. U konačnici sam slegnula ramenima i nevoljko pošla za njim. „Mislim da bi mi morali…“ I to je bilo to. Dah mi je u potpunosti stao. A ako sam slučajno disala, zrak se ledio u mojim plućima. Nisam imala komentara. Preda mnom je bila najljepša scena koju sam u životu vidjela. Čistina u sred tog parka je odudarala od tamnih, suvislih, neugodno oblikovanih krošnji i grana koje su se spuštale do samog tla. Međutim…ovo…ovo je bilo tako drugačije. Interpretacija raja. Bijele breze na jednoj strani čije su tanke grane lelujale na vjetru bile su poput gospa podređenih željama gospodara…neupitno slobodne a opet tako ograničene. Bijeli kameni stol je stajao na sred čistine, na njemu bijela posuda i u njoj nekakva tekućina. Tlo prekriveno bijelim ružinim laticama koje se nisu svijale pod dodirom mojih, sada bosih, stopala. I što sam više promatrala….više detalja sam primjećivala. Počevši od trnovite ograde na istoku koja je zaklanjala sunčeve zrake i stolica poredanih poput tribina presvučenih bijelom tkaninom na zapadu….sve je izgledalo savršeno. „Da li ti se sviđa?“ reče on u konačnici prekidajući tišinu koja se prostirala cijelim ovim prostorom. Kimnula sam glavom i krenula prema sredini, prema onom stolu i posudi na njemu. „Bolje je nego što sam mogla zamisliti…“ Stao je par metara iza mene, bio je prilično daleko jer nisam osjetila uobičajenu hladnoću njegova tijela. „Sve će biti u redu…“ reče i sjedne na jedinu crvenu stolicu koja se nalazila na zapadu. Nisam znala što mi je činiti ali ubrzo moja razmišljanja bijahu prekinuta dolaskom nepoznatih mi ljudi. Visoke, prelijepe dame čije su oči bile zaklonjene bijelim maskama a nosile su po jednu bočicu punu crvene tekućine. Slijedio ih je jednak broj mladića, otmjenih i suzdržanih u svakom svom pokretu. Oni su nosili svaki po jednu crvenu ružu. Okružili su me a zatim pred mene stavili po svoj poklon. Tekućinu su djevojke istresle u onu bijelu posudu čiji su rubovi automatski počeli tamniti…od crvene do krvave…i tu je stalo. Mladići sa crveno krvavim maskama preko očiju ubace ruže u tu posudu. Trnje i latice… Zatim i oni sjedoše na svoja mjesta slijedeći primjer onih djevojaka. Alyon se ustane i sveže mi jednu takvu masku oko očiju, bijele boje, od baršuna, sa svilenom trakom… „Popij to.“ Reče on nježno milujući mi kosu. Uzela sam visoku kristalnu čašu iz ruke jedne od onih djevojaka a zatim zagrabih tekućinu. Okus, slad, boja i miris…da, bila je to krv. Opojna u svakoj svojoj kapi, u svakom svom djeliću koji ti se divlje spuštao niz grlo…osjetila sam grubost trnja i mekoću latica na mojim nepcima dok sam uživala u okusu tekućine. Kada sam ponovno otvorila oči…dok sam ispijala tekućinu… boje maski, stolica, breza…sve je postalo krvavo crvena. Na stopalima sam mogla osjetiti lagani, ljepljivi dodir krvi koji se provlačio kroz krvavo crvene latice na tlu. Krv mi je počela kliziti niz lice…tekla je sve brže iz maske…

Prišao mi je s leđa i lagano obuhvatio moj struk. „Volim te!“ prošaptao je tiho. Jagodicama prstiju je prešao preko moga vrata tražeći venu iz koje bi se moga napiti. Uživao je u njenom kucanju, u njenom pulsiranju, u njenoj živosti koju je osjetio pod prstima…znala sam to zbog laganog uzdaha koji je ispustio kad je zarinuo svoje zube u moj vrat. Okrenula sam se prema njemu. Stavila sam njegove ruke na donji dio mojih leđa pružajući mu priliku da osjeti moje, još uvijek vruće, tijelo. Lagano sam zagrizla njegovu donju usnu i povukla ga prema sebi. „Samo tvoja!“ prošaptah kada sam ga poljubila.

- 11:37 - Don't just fade away ( 13 scratches) - Leave puddles on the gruond - #

petak, 19.01.2007.

I u konačnici...

Glazba još uvijek svira. Lagano... Gotovo ju ni ne čujem zapravo ali svaku pjesmu znam na pamet. Nije bitno... Nikome... Svaka smrt donosi samo tugu i bol a razaranje koje ostavlja za sobom u srcima onih koji su marili nemjerljivo je. Što sam to napravila? I zašto se ne mogu nositi sa time? Da sam barem rekla sve što mi je bilo na pameti i da sam barem odlučila biti bolja...

Od kada je on ušao u moj život sve je krenulo krivo. Svaki dodir, svaki osjećaj, svaka želja i svaki san uz njega je bio ljepši a ja se s tim nisam znala nositi. Bilo je previše dobro da bi bilo istinito, previše lijepo da bi vjerovala u to... I u konačnici, ostala sam sama...

Lake kapi kiše nesmotreno su lupale po mome prozoru dok sam maštala o njemu. Prozor se maglio a kapi rose lijepile su se na staklo. Odjednom majka uđe u sobu noseći veliku hrpu odjeće. Polagano je spusti na krevet a zatim me odmjeri i majčinski zakoluta svojim velikim očima. "Sascha, ako mi ne kažeš što nije u redu... Onda... Ne znam, reci mi što nije u redu." Nije baš briljirala u izvlačenju podataka iz mene ali morala sam priznati da joj je bilo stalo. Oduvijek. "ne znam." Tužno pogledah prema prozoru. "Da li je to zbog...?" Zastala je ostavivši rečenicu nedovršenom. Kimnula sam glavom. "Ni jedan nije vrijedan toga. Ni da je kralj svijeta." Osmjehnula mi se, još uvijek, pretpostavljam zabrinuta a zatim me ostavila. Glazba je još uvijek svirala a kiša je još uvijek monotono lupala po prozoru. Legla sam na pod, nabila sam svoje velike naočale na nos i počela plakati. Svega mi je bilo dosta. Već danima...već tjednima nisam mogla izdržati pritisak okoline. Nisam mogla ostvariti moje, mamine a ni njegove želje. Željela sam ga pokraj sebe, svaki trenutak kada smo bili odvojeni, željela sam s njim provesti vječnost a on... Nije bio tu sada kada sam ga najviše trebala. Okrenuh se na trbuh i počeh s promatranjem neke dosadne crne točke na zidu.

"Misliš da mi nije stalo, ha?" Legao je pokraj mene tako samouvjereno, tako... Kao da je sve bilo u redu. "Da, mislim... Ako sam u krivu... Reci!" Primio me za struk i privukao sebi. "U krivu si... Jer..." Podigla sam obrvu čekajući da završi, čekajući da kaže i da mi jednom zauvijek objasni. "U krivu si jer mi je stalo. Žao mi je što to ne primjećuješ."

Možda ga je odnijela zora, možda sam ga ja otjerala ali trebala sam ga... I hvala što je bio tu kada sam ga najviše željela...

- 11:52 - Don't just fade away ( 11 scratches) - Leave puddles on the gruond - #

nedjelja, 05.11.2006.

Sprovod...

Strah je prolazio kroz moje kosti dok sam bila na Aleerinom sprovodu. Suze su se slijevale niz moje hladno, beživotno lice trudeći se ostaviti traga na meni ali traga nije bilo. Pitala sam se da li će netko ikada saznati što joj se uistinu dogodilo…? Gledala sam kako u vlažnu, hladnu zemlju zakapaju dio mene i dio moje duše, onaj bolji dio mene jer Aleera je to i bila. Bila je, a i sada je, netko tko me svakodnevno ispunjavao srećom, veseljem i optimizmom jer to sama nisam mogla. Ubila sam sebe na dan kada sam ubila nju a to nisam ni shvatila. Njena majka je plakala satima i nije željela otići čak ni kada su je zakopali u zemlju, grlila me i govorila kako zna da mi je sada teško ali da je sve to dio života…kada bih joj barem mogla objasniti… Bila je hladna noć kada smo u mraku sumornoga groblja ostali Aleerin novi dom i ja. Legla sam na hladni pokrivač koji je prekrivao njeno tijelo i milovala zrna zemlje koja su se presavijala među mojim prstima… Nisam znala kako se othrvati osjećaju krivnje za koji sam ionako bila svjesna da nikada neće nestati ali ipak…pokušavala sam jer su pokušaji bili sve što sam tada imala… Rosa je te večeri pala rano, osjetila sam njene vlažne kapi po tijelu ali nije me bilo briga, nisam mogla ostaviti Aleeru. Magla je svakim satom postajala sve gušća te mi se u jednom trenutku učinilo da su sivi, teški oblaci sišli na zemlju ali nije bilo tako… nije bilo paučinaste tkanine niti vunene topline mekih bijelih oblaka, tek sivilo i ništavilo koje se protezalo u beskonačnost…

„Sascha…“ Osjetila sam majčinu ruku na mome ramenu. Osvrnula sam se oko sebe. Još uvijek sam ležala na grobu, bilo je rano jutro. „Idemo kući…“ Uhvatila sam majčin topao dlan i ustala. Sa sebe skinuh tragove boli i zemlje a zatim krenuh kući. Dok sam se penjala uz stepenice prema mojoj kući, učinilo mi se da vidim liječnika… Okrenuh se prema majci. „Što bi ovo trebalo značiti?“ Izmaknula sam se njegovom dodiru. „Rutinski pregled dušo…“ Majka mi se nasmiješila te mi se doktor ponovno približi. Dopustila sam mu da mi sluša pluća, nešto kao, način disanja i slično a kada mi je slušao ritam srca stalno je mrmljao „Zanimljivo, zanimljivo…“ U konačnici, dogodilo se i ono neizbježno. Primijetio je ranice na mome vratu. Počeo ih je opipavati a zatim su uslijedila neka glupa pitanja. Nisam imala volje ni za što te se ustadoh sa naslonjača u kojemu sam sve do tada sjedila a u konačnici sam otišla u svoju sobu….barem sam se pretvarala da to činim… Sjela sam na stepenice i slušala mamu i liječnika kako razgovaraju. „Znate, srce joj kuca 4 puta brže nego uobičajeno… Čak i da je na drogama, čak i da ih je sada unijela, to nije moglo uzrokovati takvo ubrzanje… A znate…“ Tu je zastao, nešto snizio ton glasa a zatim počeo mrmljati. „…neobične su mi i ove rane na vratu. Možda ih ima od… Znate kakvi su danas mladi, sve bi probali…“ Moja mama mu se osmjehne laganim osmijehom iz kojeg je isijavala rečenica „nemate pojma o čemu pričate“ i ljubazno odgovorila: „Moja kćer nema tragove ugriza svoga dečka a da svašta radi to je istina, ima tek 17… Kada će ako neće sada?“ Liječnik odmahnu glavom, nabije na glavu svoj ružni sivi šešir te zatim ode. Majka je pogledala prema stepenicama i nasmijala se. Promrmljala je nešto sebi u bradu ali nisam ju razumjela… Nije ni bilo bitno – na usnicama joj je titrao osmijeh.

Ušla sam u svoju sobu i sjela na krevet. Iz linije je dopirala lagana glazba koja je smirivala moje napete živce. Legla sam na meku posteljinu i počela razmišljati o svemu što mi sudbina sprema… Mislim, možda to s vampirima i nije loša stvar pa čak iako ovo zvuči bolesno, nije me briga… Svi vampiri koje do sada znam su me ostavili bez daha a čemu normalan čovjek, smrtnik, zapravo teži u ovome svijetu? Da dobije poštovanje drugih ljudi, da kada uđe u prostoriju sve oči zadivljeno promatraju samo njega a ja… Ja to mogu dobiti samo jednim potezom vampirskog kista, mogu, da, istina je, ali što ako ono što mogu dobiti i nije tako dobro? Postoji mogućnost da živim zauvijek ali da ne živim sretno, da živim dobro ali da živim sama, da živim, ali opet, da sam mrtva… I što će mi moja smrt donijeti? Ako mi što donese…

- 11:28 - Don't just fade away ( 32 scratches) - Leave puddles on the gruond - #

četvrtak, 26.10.2006.

Ona je drugačija...

JEDNA OBAVIJEST: prije nego što počnete čitati ovaj post, moram vas upooriti da se jaaako razlikuje od drugih... veoma je važan, zaokret u priči, otkriva Saschinu životinjsku stranu... inače nije tako strašna ali ipak postaje vampirica... samo toliko... hvala na čitanju...

Spremila sam knjige u torbu i pretvarajući se da je sve normalno zatvorila sam izlazna vrata. Šetala sam ulicom misleći na sve što ostavljam, možda sam ostavljala previše ali ipak, dobila sam jako mnogo…jako mnogo… Pitala sam se da li će to jako mnogo biti dovoljno za cijelu vječnost i da li ću ikada pomisliti kakav mi je život mogao biti da sam ostala živjeti kao običan smrtnik… Da, sigurna sam da ću se pitati ali pitanja neće dati odgovore… U školu sam ušla kao i obično, bila sam neprimijećena… Jedino je Aleera bila svjesna moga postojanja. Kao i uvijek, bila je vesela, skakutala je oko mene te nakon njezinih uobičajenih pitanja ona me povuče prema kupaonici. Školski WC-i su oduvijek bili takvi – prazni. Uspaničeno je pričala nešto o Luci i o tome kako je s njim…nisam baš sve razumjela ali kada je zamahnula kosom tako otkrivši svoj vrat, jedino o čemu sam mogla misliti bila je njezina krv. Pokušala sam se boriti protiv toga govoreći da mi je ona najbolja frendica ali jednostavno se nisam mogla zaustaviti. Bio je to životinjski instinkt; nešto protiv čega se ne možeš boriti. Gurnula sam je uza zid. Vidjela sam njen preplašeni pogled i vidjela sam da ništa ne shvaća…a najgore? Najgore je bilo to što sam uživala dok sam joj pila krv. Moji očnjaci su pohlepno gutali svaku kapljicu njene krvi koju sam tako očajnički trebala…nisam se mogla zaustaviti…jezikom sam prešla preko sasvim malenih ranica na njenom vratu te ju ostavih da leži u WC-u. Nisam bila sigurna da li je mrtva ali po boji njene kože, reklo bi se da jest… U sebi nije imala više ni kapi krvi…

Izašla sam iz škole pitajući se što sam to napravila – kako sam mogla… Nisam znala; sama pomisao na to mamila mi je suze na oči… Sjela sam na klupu u starom parku i razmišljajući o mome starome životu počela sam plakati. Nisam se mogla zaustaviti, suze su jednostavno klizile niz moje lice… Da sam znala da će se ovo dogoditi nikada ne bi dopustila… Ne mogu vjerovati da sam izgovorila tu riječ!! Pa ja nisam ništa ni dopustila – sve to se jednostavno dogodilo… Počevši od ugriza, pisma, Alyona, činjenice da sam i sama vampirica… Što mi je to trebalo? Pa nije mi trebalo…ne, nije mi trebalo… Znam da nije ali sada je kasno… Pitala sam se što će biti sa Aleerom, što će biti sa njenim tijelom… Da li će moja mama znati da sam to ja učinila? Hoće li znati da sam ju ja ubila… Moram kući…

Kada sam otvorila vrata vidjela sam majku u kuhinji. Ponovno je kuhala, po mirisu bi se reklo, špagete. Koliko god mi se to jelo sviđalo nisam mogla podnijeti miris kuhanog mesa, nisam mogla podnijeti bilo kakav miris hrane… „Mama…!“ Znam da sam zvučala bespomoćno i znam da sam zvučala drugačije ali nisam si mogla pomoći. Svaki novi korak više je svjedočio o onome što sam učinila. Majka mi se približila i zagrlila me. Nije pitala što se dogodilo jer vjerojatno, nije željela znati. „Što sam učinila, što sam učinila…“ Ona me nježno milovala po kosi šapćući da će sve biti u redu ali znala sam da neće. Ništa nije u redu… Sve je u krivu… „Mama, bila mi je najbolja prijateljica…“ Možda bi mi u nekoj drugoj situaciji i rekla da ja nisam kriva ali sada sam bila kriva – svaki djelić moga bića bio je kriv za nešto što do prije par dana ne bih mogla pojmiti. Željela sam vrištati i željela sam se sakriti negdje ali gdje god da odem i gdje god da bježim, morati ću živjeti s time.

Djelomično vampirica, djelomično čovjek a opet, ona odabrana…a to čak nisam ni željela biti. Sada mi je jasno zašto idem popodne u školu cijelo vrijeme i zašto gotovo nikada po danu ne izlazim van; preosjetljiva sam. Sada mi je jasno zašto me noć oduvijek privlačila a ponajviše, sada mi je jasno zašto me toliko oduvijek zanimala…krv…

- 19:58 - Don't just fade away ( 20 scratches) - Leave puddles on the gruond - #

                                                    Designed by: Nlo©